Postoje mali i veliki gradovi. I jedni i drugi mogu biti i lijepi i ružni, da ne kažem bezze, ali su češće lijepi oni mali, dok su oni veliki najčešće, uza sve lijepo što nude, puni i dosadnih, arhitektonski nemaštovitih zgradurina , „spavaonica“ bez sadržaja, i cesta koje, istina, nekuda vode, ali je to sve što pružaju.

Jedno od malih i lijepih mjesta je Kraljevica: u svih šest naselja općine (Kraljevica, Bakarac, Križišće, Šmrika, Veliki i Mali Dol) živi svega nešto više od 4.500 stanovnika. Jedno vrijeme, od sredine 1925. pa do jeseni naredne godine, stanovnik Kraljevice bio je i talentirani mladi KV bravar Josip Broz Tito. Možda bi u brodogradilištu dočekao i mirovinu, ali mu je sve bilo preče od posla – poleti u sindikat, organiziraj štrajk - pa je na kraju dobio otkaz. Eto, a šta mu je falilo, Kraljevica je jedan baš fin gradić...
Obilazak kraljevičkog područja počinjem od Bakarca, mjestašca od tristotinjak stanovnika – želim vidjeti kako izgleda tunera, neka vrsta drvene stražarnice s koje su praćeni pokreti i okupljanja tuna. Nađoh ih, uslikah, strše iz guste šume plavičastog sljeza i sve bi to bilo fino da nema jednog poražavajućeg podatka: tuna više uopće nema u ovdašnjem zaljevu, ostale su samo tunere.

Na Bakarcu ću vidjeti i spomenik podignut u spomen na žrtvu devetoro mještana poginulih „za slobodu i nezavisnost naroda Jugoslavije“, kao i crkvicu svetog Petra, sazidanu prije dvjestotinjak godina, ali zaključanu. Negdje, kažu, postoje i tri rimska miljokaza, ali ih potpuno smetnuh, a na brdo Gradac, gdje se nalaze neznatni ostaci rimske utvrde, ne da mi se. Dan je prelijep, vjetra ni daška, pa ne osjetih ni poznatu bakaračku buru, mada kažu da se bura rađa u Senju, vjenčava na Bakarcu, a umire u Trstu. O tome s kim se vjenčava i je li vjenčanje „sudbeno“ ili crkveno, izreka ne kaže ništa.
Za Kraljevicu su mnogi prvi put i čuli pripremajući se za natjecanje „Titovim stazama revolucije“, a onda su zapamtili da tu ima nekakvo brodogradilište. Mnogi su te dvije stvari povezali pa bi neko – pogotovo što se nekoliko desetljeća i službeno zvalo „Titotovo brodogradilište“ - pomislio da ga je Tito i osnovao, ali nije on već austrijski car Karlo VI., i to puno prije, još 1729. godine. Danas nije ni Titovo ni bilo čije, budući da su prije devet godina na njegove brave stavljeni katanci.

U bašti „Ambasade“ ili „Pharosa“ doživjet ću jedno nimalo malo čudo. Zove se Andrijana Cvitković i ovdje preko ljeta poslužuje goste. Inače se prije nekog vremena vratila iz Daytona, da, baš onog Daytona, gdje je privela kraju studij međunarodnih odnosa na odsjeku društvenih i humanističkih znanosti Sveučilišta Dayton. Sad ono glavno, barem za mene: visoka je 19o i kusur centimetara i to mi je - ako ne računam slučajni susret s Razijom Mujanović u zrakoplovu - prvi put da pored mene stoji žensko čeljade koje je više od mene! Uz kavu, koju ovdje odmilja zovu „heineken“, pričamo o svemu i svačemu, a čeljade je, osim što je visoko, i prijatna sugovornica. Naravno da je košarkašica, a to ju je i odvelo u Ameriku, najprije u srednju školu u Culveru, u Indiani, a potom i u Dayton. U svojoj srednjoj školi treći je strijelac, da ne kažem strjelica, svih vremena, a nabrajati sve njene uspjehe – naprosto bi se otišlo predaleko. Nastupala je i za hrvatsku U 16 i U 18 reprezentaciju, a valjda će, nadam se, uskoro i za seniorsku. Jesen nam, evo, polako stiže, a Andrijana je dosad već negdje u Švedskoj, Turskoj ili Mađarskoj, iz tih je država dobila ponude, a gdje god bila, želim joj svu sreću ovog svijeta, da joj životopis navode toliko često da Dayton, umjesto po Slobi, Aliji i Franji, zapamtimo po njoj.

Kraljevica se prvi put spominje 1242. godine, kada se tu, pred napadima razjarenih Mongola, sklonio ugarski kralj Bela IV. Arpadović, isti onaj što je, iste te godine, izdao znamenitu Zlatnu bulu, proglasivši Gradec, današnji Zagreb, slobodnim kraljevskim gradom, a u Bosni je drugom poveljom, darovnicom kojom se potvrđuje da brojna mjesta pripadaju bosanskom biskupu, zagužvao, pošto se povjesničari i danas spore oko njenog pravog i punog značenja.

Prava povijest, međutim, počinje koje stoljeće kasnije, kad su se u Kraljevicu „spustili“ krčki knezovi Frankopani, a danas najvidljiviji „detalj“ tog „spuštanja“ je velebni kasnorenesansni dvorac. Dao ga je sazidati knez Petar Zrinski, nakon što je 1649. godine u naslijeđe dobio Kraljevicu. Nazvao ga je Nova Kraljevica, a džaba što ga je zidao jedan od Zrinskih, u narodu je zadobio ime po Frankopanima. Bit će da je Petar mogao birati mjesto, čim je izabrao najbolje koje je postojalo, na brežuljku iznad samog mora. Okrugle nazubljene kule „bacaju“ na to da je dvorac imao ulogu utvrde, ali nije, jer za takvo što nije bilo potrebe. Nasred unutarnjeg dvorišta je bunar s grbovima Zrinskih i Frankopana, a arkade krase i prizemlje i prvi kat, dok su drugi kat naknadno dozidali isusovci, koji su dvorcem zagospodarili potkraj 19. stoljeća.

Na spojenim stolovima u njenom prostranom uredu su ilustracije svih 17 dvoraca i kaštela Frankopana, poredane onako kako bi stajale na karti čitavog područja kojim su Frankopani vladali. Na zidu je, pak, kompjuterski prikaz – klikneš na dvorac koji te zanima i sve je tu, i fotografije, i podaci, i kako naći pravi put. Jelena me vodi i kroz ostale prostorije, mada od nekadašnjih vlasnika nije ostalo ništa izuzev mramornog kamina: čim su Zrinski i Frankopani spengani u austrijski zatvor, započela je pljačka njihovih imanja, a zakasnili su čak i članovi državnog povjerenstva koji su trebali obaviti zapljenu, budući da su lokalni vojskovođe dotad već odnijeli sve što se moglo odnijeti. Inače je, tako kaže narodna predaja, poznata urota Zrinskih i Frankopana dogovorena upravo u ovom dvorcu.

Meni pozornost privlači i oklop grofa Lavala Nugenta, mada je on samo pozajmljen iz Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. Ispred oklopa je štit, a sve zajedno grof je dobio od prognanog pape Pija VII., onog što ga je Napoleon 1809. godine dao uhititi i zatočiti u francuskoj Savoni i Fontainebleauu, gdje je ostao narednih gotovo pet godina. Mjerkam oklop, prije svega onaj dio za trbuh – djeluje mi da bi mi konfekcijski broj štimao pa ako ga Muzej opet bude iznajmljivao, ima da kupim štogodarce dorata, postanem vitez i da samo nastavim raditi što i dosad, jurišati na vjetrenjače.

Oklop će mi trebati i mimo toga. Naime, na jednom od zidova je i ekran na kojem okreneš „kolo sreće“, kao da si došao u goste Lazi Goluži, i za sekundu dobiješ odgovor o sebi kroz gatalicu. „Za ljude poput tebe svijet je učenje kroz igru. Tako zaigran kreni put kaštela Drivenik. Tamo ćeš moći uživati u viteškom turniru, naučiti mačevati, koristiti luk i strelice, ali i pripravljati pravu frankopansku trpezu. Pripazi da prekineš igru kad ti bude najzanimljivije. Ne učiniš li to, ostat ćeš zauvijek u njoj zarobljen.“ Koješta! Sve je tako kako kažu, igram se i uživam, znam i prekinuti kad treba, ali... Šta bi mi falilo da u jednoj od tih svojih igara zauvijek ostanem zarobljen?!

Dvorac je proživio i preživio svašta, a jedna tabla na zidu posebna je priča: na njoj podatak da je u dvorcu početkom 19. stoljeća liječeno (mada je krivo napisano da je „lječeno“) „tisuće oboljelih“, i to od „škrljevske bolesti“. Vjerojatno bi danas i većini liječnika u oblačiću iznad glave zaigrao upitnik kad bi im neko postavio pitanje što je to škrljevska bolest, ali je stvar jednostavna: ništa drugo do - sifilis! Od te je opake bolešćice 1817. godine u gradu umrlo četvoro ljudi pa je proglašena epidemija, a naredne godine je u dvorcu započela s radom specijalizirana bolnica, koja je radila sve do 1859. godine. Od 14.893 pacijenata umrlo je njih 759. Poznato je da se sifilis može prenijeti i na druge načine, ali sve govori da je u Kraljevici 19. stoljeća ipak bilo – malo previše kurvaluka :-O

Drugi dvorac se naziva Kaštel Zrinskih i odaje sasvim drugu sliku od Nove Kraljevice, iako je po mnogočemu isti: zidovi ofucani, dvorište zaraslo u travu, bunar samo što se nije rasplakao od tuge. Sastoji se ustvari od dva spojena dvorca, a za stariji dio stručnjaci tvrde da je također nastao na jednoj od srednjovjekovnih frankopanskih utvrda. Radnici upravo saniraju jedan dio krova pa se uza skele penjem do njih, odatle je pogled ljepši, kako na unutarnje dvorište, tako i na široki okolni prostor. Manji dio je već obnovljen, a u njemu su se smjestili konoba i „Mesopustari Kraljevice“, mada za ove druge nisam baš potpuno siguran, čim im je na firmi iznad ulaza izrasla trava. S druge strane je općinska administracija, knjižnica, čitaonica i druge „ozbiljne“ institucije. Zanimljivo je da je dio dvorca pretvoren u stambeni prostor koji se i danas koristi, mada mi je malo neobično vidjeti pločice s imenima i prezimenima u ovakvom jednom objektu.

Uz dvorac je crkva svetog Nikole, sagrađena 1471. godine, dakako, više puta obnavljana i dograđivana, pa i nije ostalo previše od nekadašnjeg, mada se štošta dade primijetiti. Svana, jer se unutra ne može, zaključano, iako je sigurno jedna od najsigurnijih crkava u Hrvatskoj i šire, jer ima dvojicu zaštitnika. Jedan je, onaj službeni, sveti Nikola, čiji kip, rad kipara Josipa Diminića, stoji na platou ispred crkve, a još jedan, malo drugačiji i puno manji sveti Nikola, stoji iza stakla, u prozorskom oknu pretvorenom u nišu. Drugi zaštitnik je partizan s puškom, postavljen tik uza stepenište koje vodi prema crkvi. Jest da se zeru maskirao granama bora, ali je tu, u svakom trenu spreman baciti onu bombetinu iz desnice, a i puška mu je za svaki slučaj tu, u ljevici, gdje bi drugdje. Blizu crkve je i spomenik 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva s likom kralja Tomislava; podiže Općina Kraljevica. Valjda i on pripomogne svetom Nikoli i namrgođenom partizanu?

Naiđem i na još poneki zanimljiv detalj: ljetna pozornica, lijepa, ali prazna, izuzev jednog kombija koji je umislio da je došao na predstavu, zelenaru s nazivom „Nevenova zelena tržnica“ – nije reklama već je stvarno drugačija od drugih, te kameni vez za brodice sa pomalo zaboravljenim nazivima vjetrova (pulenat, lebić, oštro...) i kome je koji namijenjen. Sve su to, i mnogo drugog, sitni mamci za turiste, a kad se zna da je Kraljevica jedna od kolijevki hrvatskog turizma, trebat će - uza sve navedeno, od dvoraca do ovakvih sitnica - nastaviti dalje. Ali kako, pitam se na kraju na mjestu koje je trebalo biti glavna točka, ruševine hotela „Liburnija“?

Nekad prelijepi secesijski objekt nedavno je premašio stotu i sve bi možda bilo u stilu Bregovićeve pjesme da „Liburnija“ prije kojih četvrt stoljeća nije zgurana u invalidska kolica. I sada polako čeka smrt. A bila je... Bila je tako lijepaaaa....